Suša koja je ove godine pogodila Bosnu i Hercegovinu nije tek prirodna nepogoda – ona je snažan udarac sistemu koji je i prije bio na ivici kolapsa.
Visoke temperature, rekordno nizak nivo padavina i isušeni vodotokovi već sada su uništili hiljade hektara usjeva širom zemlje – od ravnica Semberije i Posavine do hercegovačkih vinograda i voćnjaka u srednjoj Bosni.
Poljoprivrednici, iscrpljeni ranijim neizvjesnostima i galopirajućim cijenama repromaterijala, sada su na koljenima.
Kukuruz se suši prije žetve, prinosi voća prepolovljeni su u odnosu na prošlu godinu, a plastenička proizvodnja trpi ogromne gubitke zbog nestašica vode.
Već sada je jasno – posljedice će biti dugoročne, a cijene hrane još više.
No, ono što je još alarmantnije od same suše jeste institucionalna tišina.
Iz entitetskih i državnih institucija dolazi malo ili nimalo konkretnih informacija o mjerama pomoći, planovima navodnjavanja, interventnim fondovima ili strateškoj podršci najpogođenijim regijama.
U državama koje brinu o poljoprivredi, ovakva suša automatski aktivira hitne mehanizme: oslobađanje rezervi, interventne isplate, subvencije, osiguranje štete.
U BiH – sve ostaje na obećanjima i političkoj inertnosti.
Suša ne pogađa samo poljoprivrednike. Ona pogađa svakog građanina koji zavisi od domaće hrane, a to znači – sve nas.
Kada nestašica stigne na tržište, kada domaći proizvod postane luksuz, a uvozni zamjena – jasno ćemo osjetiti posljedice.
BiH tada neće biti samo poljoprivredno uništena – nego i prehrambeno nesigurna.
Struka godinama upozorava: bez masovnih ulaganja u sisteme navodnjavanja, bez osiguranja usjeva, bez konkretnih strategija prilagođavanja klimatskim promjenama – ovakve suše postat će pravilo, a ne izuzetak.
U zemlji koja 60 posto hrane uvozi, a domaće proizvođače gura u dužničko ropstvo, to znači i tihi slom.
(Avaz) Foto: BN
