Posljednjih dana pojedini portali utrkuju se ko će objaviti više fotografija i snimaka predsjednika SNSD-a Milorada Dodika iz voćnjaka. Gledamo kako obilazi zasade, sluša i govori o poljoprivredi. Ali, da li je to zaista najvažnija priča u trenutku kada voćari jedva opstaju?
Zašto nijedna kamera nije stigla među voćare na Majevici baš sada, kada je berba šljive u punom jeku? Zašto ih niko nije pitao kako mogu preživjeti sa otkupnom cijenom od svega 0,80 KM po kilogramu? Kako pronalaze radnike, kolike su dnevnice, imaju li kome prodati plod svog rada i da li uopšte više ima smisla baviti se voćarstvom?
To su pitanja koja određuju sudbinu sela i hiljada porodica. Umjesto odgovora na njih, građanima se serviraju političke posjete i dobro režirani kadrovi.
Još je zanimljivije što se radi o voćnjaku koji je godinama bio tema zbog podsticaja koje je ostvarivao, ali o tome se danas gotovo i ne govori. Umjesto ozbiljne rasprave o stanju u poljoprivredi, važnije je prenijeti svaku izgovorenu riječ političara.
Dok se kamere ne okrenu prema običnom proizvođaču, teško da će se išta promijeniti. A možda smo se, kao društvo, jednostavno pomirili s tim da je važnije šta kaže jedan političar nego kako živi čovjek koji od svog rada pokušava prehraniti porodicu.
Možda baš zato sela ostaju prazna, voćnjaci se krče, a mladi odlaze. I možda je nekima to sasvim normalno. Ako jeste, onda zaista više nema potrebe da se čudimo gdje smo danas.
Nema nazad
